Iako su standardi zasnovani na VGA tehnologiji možda zauzdali prohteve računarske industrije bar na neko vreme, tu je ceo sektor na tržištu koje ide u pravcu razvoja ne-VGA specifikacija. Ovi fanovi visoke rezolucie i visoke performanse posmatraju video signal iz ugla njegovog emitovanja preko TV-a. Njih interesuje pojačan kvalitet digitalnog prenosa. Zadovoljavajući njihove potrebe, industrija je odgovorila tehnologijama kao što su DVI i HDMI. Tržište računara takođe ima koristi od ovih tehnologija. Drugi potrošači bi voleli specijalizovane metode za povezivanje analognih uređaja za prikazivanje koji bi razdvajanjem boja iz komponenti poboljšali kvalitet. Za ovu grupu potrošača, održalo se nekoliko starijih standarda: komponentni video, S-video i kompozitni video. Naredni odeljak detaljnije opisuje karakteristike ovih pet specifikacija.

 

DVI

Usled napora da se vrati digitalnom video signalu, koji se može prenositi dalje i to u većem kvalitetu od analognog, niz priključaka poznatih pod zajedničkim nazivom digitalni vizuelni (ili video) interfejs ili DVI (Digital Visual (or Video) Interface) se razvio za tehnologiju istog tipa. Na prvi pogled, DVI priključak se čini kao standardni D-sub priključak, ali ako se pažljivije pogleda, nazire se razlika u izgledu. Pre svega, ima popriličan broj pinova, a zatim i asimetričan raspored pinova na priključku. Slika 12.1 prikazuje pet tipova priključaka podržanih DIV standardom. Tri glavne kategorije DVI priključaka su sledeće:

  •  DVI-A  samo analogni priključak
  •  DVI-D  samo digitalni priključak
  •  DVI-I   kombinacija analognog i digitalnog priključka

 

DVI-D i DVI-I priključci se javljaju u dve varijante: jednostruki i dvostruki. Dvostruki imaju više opcija od njihovih jednostrukih parnjaka, koji su prilagođeni za veću brzinu i bolji kvalitet signala. Dodatni link se može uposliti da poveća rezoluciju sa 1920x1080 na 2048x1536 ili čak sa WUXGA to WQUXGA. Naravno, sve komponente kao i i sam kabl moraju da podrže osobine dvostrukog priključka. Kvalitet analognog signala DVI-A i DVI-I je superiorniji u odnosu na VGA, ali je i dalje analogni, što znači podložniji izobličenju. Međutim, analogni signal će putovati dalje pre nego što postane neupotrebljiv. Analogni deo priključka, ukoliko postoji, obuhvata četiri odvojena pina i horizontalnu oštricu koju okružuju, a koja je u stvari analogno uzemljenje.

 

Slika 12.1 - Vrste DVI priključaka

HDMI

HDMI - multimedijalni interfejs visoke rezolucije (High-Definition Multimedia Interface) je u potpunosti digitalna tehnologija koja je unapređuje DVI kako bi uključila i veću rezoluciju, veći broj frejmova u jedinici vremena, digitalni audio - sve na istom priključku, kao i funkciju da deli signal daljinskog upravljanja kroz celu HDMI međuvezu.  Priključak nije isti kao onaj koji se koristi za DVI platformu. U junu 2006. revidirana verzija 1.3 HDMI specifikacija se pojavila na tržištu kako bi podržala brzinu prenosa signala u jedinici vremena (bit rejt) neophodnu za HD DVD i blu rej diskove. HDMI je kompatibilan sa DVI-D preko odgovarajućih adaptera, ali podržan je samo jednostrukim priključkom te se gube HDMI mogućnosti audia i daljinskog signala. Slika 12.2 prikazuje DVI-u-HDMI adapter za jednolinkni DVI-D i Tip-A 19-pinski HDMI kabl. Postoji, između ostalog, i Tip-B priključak koji ima 29 pinova i obećava veću rezoluciju komponentama koje ga koriste.

 

Slika 12.2 - DVI u HDMI adapter

 

Komponentni video

Kada se analogne tehnologije van VGA domena koriste za emitovanje videa, načelno ste u mogućnosti da dobijete sliku boljeg kvaliteta podelom crvene, zelene i plave komponente signala u različite tokove na samom izvoru. Tehnologija poznata kao komponentni video izvodi deljenje signala slično RGB (crveno-zeleno-plavo) podeli, ali kreira signal nazvan luminentni signal (Luminance (Y)) koji korespondira s bezbojnim (crno-belim) segmentom snabdevanja. Takođe kreira i dva signala za razlikovanje boja poznate kao Pb i Pr (ili Cb i Cr, u nekim slučajevima). Ovi signali u boji - hrominentni signali (Chrominance) operišu zajedno ne bi li se na matematički način približili originalnom RGB signalu. Slika 12.3 prikazuje tri RCA priključka komponentnog kabla.

 

Slika 12.3 - RCA priključci

 

S-video

S-video je komponentna video tehnologija koja kombinuje dva hrominentna signala u jedan, što rezultuje video kvalitetom koji nije sasvim na visokom nivou pravog komponentnog videa. Jedan primer S-video priključka, prikazan na slici 12.4, je 7-pinski mini-DIN. Mini-DIN različitog broja pinova je najčešći tip priključka koji se koristi. Najjednostavniji priključak je 4-pinski mini-DIN koji ima, prosto, po jedan luminentni i hrominentni (C) izlaz i uzemljenje za svaki. Muški 4-pinski priključak je kompatibilan sa ženskim 7-pinskim priključkom, kako po obliku tako i funkcionalnosti pinova. Obrnutno, međutim, nije moguće. Postoje samo dva standardna S-video priključka.

Verzije sa 6 i 7 pinova su takođe samo izlazne, ali one dodaju kompozitne video provodnike o kojima ćemo govoriti u sledećem poglavlju. ATI koristi 8, 9 i 10 -pinske verzije priključka koji podrazumeva i dodatne opcije poput S-video ulaza kao dodatak izlazu, ili čak dvosmernu funkcionalnost pinova kao i audio ulaz/izlaz.

 

Slika 12.4 - S-video priključci

 

Kompozitni video

Kad prethodeće komponente video tehnologije nisu izvodljive, poslednji sličan standard, kompozitni video, kombinuje luminentne i hrominentne provodinke u jedan. Kompozitni video je zaista na dnu lestvice analognog videa. Vrlo često u obliku samo jedne RCA „bananice", priključak kompozitnog videa je veoma rasprostranjen u računarima i kućnim i industrijskim video komponentama. Iako još uvek sasvim pristojnog video kvaliteta, kompozitni video je podložniji neželjenim efektima poput preklapanja, mešanja boja i pomeranja tačaka.

 

Monitori

Kao što je već pomenuto, još uvek popularni ne-LCD monitori starijeg stila sadrže CRT. Ali kako to oni zapravo rade? U suštini, uređaj nazvan elektronski pištolj ispaljuje elektrone u zadnju stranu ekrana monitora (slika 12.5). Pozadina ekrana je obložena posebnim hemikalijama (zvanim fosfori) koji sijaju kada ih elektroni pogode. Ovaj snop elektrona prelazi preko monitora s leva na desno i od vrha ka dnu i tako formira sliku.

 

Slika 12.5 - Princip rada monitora

 

Postoje dva načina da se utvrdi kvalitet slike monitora:
 
Rastojanje između tačaka (Dot Pitch) je najkraća distanca između dve tačke iste boje na monitoru. Obično izražena u merama manjim od jednog milimetra, razmak između tačaka govori koliko je slika pojedinog ekrana „oštra". Što je broj manji, pikseli su bliži jedni drugima pa je, otud, i slika oštrija. Prosečan razmak je 0,28 mm. Sve manje od toga se smatra odličnim.

Frekvencija osvežavanja (Refresh rate) - tehnički nazvana frekvencija vertikalnog pregledanja - označava koliko puta u jednoj sekundi snop elektrona ponovo iscrta ekran. Fosforna hemijska emulzija blista samo delić sekunde, i tako stalno mora biti pod udarom elektrona da bi ostala osvetljena. Izraženo u iscrtavanju po sekundi ili u Hercima, frekvencija osvežavanja označava koliko energije se ulaže pri održavanju ekrana upaljenim. Osvežavanje na manjim monitorima, recimo od 14 do 16 inča, je u redu u opsegu od 60 do 72 Hz. Međutim, što je monitor veći, veća mora biti i frekvecija osvežavanja (da bi se smanjila opasnost i smetnje za oči od vidljivog treperenja). Nije neuobičajeno videti osvežavanja od 85 Hz ili veća.

Jedna napomena o monitorima koja može delovati prilično očigledno: morate koristiti grafičku karticu koja podržava tip monitora koji imate. Na primer, ne možete koristiti CGA monitor sa VGA karticom.

 

Ekrani s tečnim kristalima (LCD)

Prenosni računari su dizajnirani da budu manje verzije svoje starije braće. Komponente velikih stonih računara su zbijene u male kutije nalik koferima i bile su pomalo smešno nazivane portabl kompjuterima. Šta god proivođači radili da smanje dimenzije računara, ekran je ostajao isti kao i na stonoj (desktop) verziji. Sve dok jedan pronalazač nije otkrio da bi se, kada bi električnu struju propustio kroz polukristalnu tečnost, kristali poravnavali pod uticajem struje. Otkriveno je i da se kombinovanjem tranzistora sa ovim tečnim kristalima mogu formirati obrasci. Ti obrasci su mogli da predstavljaju brojke ili slova. Prva primena ekrana s tečnim kristalima (LCD-a) bila je u LCD satovima. Izledalo je glomazno, ali je bilo „u trendu”.
 
Kako su LCD elementi postajali manji, tako su i detalji obrazaca postajali bolji, sve dok jednog dana neko nije zamislio da od nekoliko ovih elemenata napravi kompjuterski ekran. Ovaj ekran je bio vrlo lagan u poređenju s današnjim i trošio je malo struje. Mogao se lako pridodati portabl računaru smanjivši mu tako masu za više od 13 kilograma. Smanjivanjem komponenti smanjio se i kompjuter i – rođen je laptop računar.

LCD ekrani nisu ograničeni samo na laptopove, stone verzije LCD ekrana su takođe dostupne. Koriste istu tehnologiju kao i njihovi laptop parnjaci, ali na mnogo višem nivou. Pritom, LCD monitori su dostupni bilo sa analognim ili digitalnim interfejsima za stone računare. Analogni interfejs je isti kao i na većini monitora. Sve digitalne signale iz računara u analogne pretvara grafička kartica, oni se onda šalju preko istog 15-pinskog priključka ka monitoru. Digitalne LCD-ove, s druge strane, direktno pokreće strujno kolo grafičke kartice. Oni zahtevaju da grafička kartica podržava digitalni izlaz (koristeći Digitalni vizuelni interfejs ili DVI priključak). Prednost je u tome što se video signal nikada ne pretvara iz digitalnog u analogni te usled ove konverzije ne dolazi do gubitka kvaliteta. Digitalni ekrani su generalno oštriji od svojih analognih pandana. Danas se koriste dve glavne vrste LCD monitora: ekrani sa aktivnom matricom i ekrani sa pasivnom matricom. Glavna razlika leži u kvalitetu slike. Međutim, oba tipa koriste pozadinsko osvetljenje iz LCD ploče da bi ekran učinili lakšim za gledanje.

Aktivna matrica - Ekran sa aktivnom matricom radi na sličan način kao LCD sat. Ekran je sastavljen od nekoliko zasebnih LCD piksela. Tranzistor iza svakog piksela, kada se uključi, aktivira dve elektrode koje raspoređuju kristale i zatamnjuju piksel. Ova vrsta ekrana je vrlo iskričava i prijatna za gledanje. Glavna mana ekrana sa aktivnom matricom je što zahtevaju veliku količinu električne energije da bi napajali sve tranzistore. Većina laptopova s ovakvim ekranima ne može da radi na bateriju više od dva sata.

Pasivna matrica - Unutar ekrana sa pasivnom matricom postoje dva reda tranzistora: jedan na vrhu i drugi sa strane. Kada grafička kartica želi da uključi pojedini piksel (da ga zacrni), ona šalje signal x- i y-koordinatnim tranzistorima za taj piksel i tako ih aktivira. Ovo izaziva da se voltažne linije sa obe osovine presecaju na željenim koordinatama, pretvarajući tako željenu tačku u crnu. Slika 12.6 ilustruje ovaj koncept.

Glavna razlika između aktivne i pasivne matrice jeste u kvalitetu slike. Pošto je računaru potrebna milisekunda ili dve da osvetli koordinate piksela u pasivno-matričnim ekranima, odziv ekrana na brze promene je slabašan, izazivajući, na primer, efekat poznat kao efekat zaranjanja (Submarining): na računaru sa pasivno-matričnim ekranom, ako pomerate pokazivač miša brzo s jednog mesta na drugo, on će nestati s prve pozicije i pojaviti se na novoj ne videvši se nigde između njih.

 

Slika 12.6 - Pasivna matrica monitora

Dodaj komentar Sviđa mi se - (1) Ne sviđa mi se - (0)    

  • Propratne video tehnologije 1
  • Propratne video tehnologije 2